U danima kada se prisjećamo sarajevske Olimpijade i snijega koji je i tada, prije 28 godina, napadao otprilike kao i ovih dana, neizbježno se nameću neke paralele.

Sarajlije su bukvalno "pojele" snijeg koji je tada zaprijetio paralizi najveće svjetskog sportskog događaja, te neviđenim entuzijazmom uspjeli da svijetu prirede najbolje organizovane igre do tada.
Svi se sjećamo kako su vojnici držeći se za ruke nogama za jednu noć utabali stazu na Bjelašnici kako bi bila spremna za skijaške trke.
Danas takvog entuzijazma nema, dakako jer nismo svjedoci nekog novog velikog događaja koji će nas mobilizirati, ali uprkos tome ipak se ne može oteti dojmu da je predratna socijalistička vlast, apstrahujući to šta ko o njoj uopćeno mislio, imala bolje odgovore na ovakve situacije.
Ne samo da je imala bolji sistem civilne zaštite, sisteme uzbunjivanja, brojniju vojsku uključujući i rezervni sastav, nego je i lakše mobilizirala narod da se uključi u akcije pomoći.
Danas su ipak sve oči uprte u vlasti i one koji direktno smatramo odgovornim za reakcije u slučaju elementarnih nepogoda, ali ona, mada nam se serviraju drugačiji tonovi, nije dostojno odgovorila zadatku.
Dovoljno je samo da konstatujemo kako evo ni nakon sedam dana stanje u glavnom gradu nije normalizovano, a da ne govorimo o tome da tramvaji na ključnoj relaciji Baščaršija-Ilidža nisu saobraćali punih pet dana. To se, kako reče jedan Sarajlija u TV izjavi, nikad nije dogodilo. Na stranu trud studenata, vojnika Eufora, te naravno samih Grasovaca, ali tramvajske šine jednostavno nisu smjele biti zametene snijegom.
Da ne govorimo o situaciji u Mostaru, koju je i jedan od ministara u federalnoj Vladi, Milorad Bahilj, ocijenio katastrofičnom, kao i o nekim od ključnih saobraćajnica, poput puta M17, koje su sve ove dane bile onesposobljene, pa do strujne katastrofe u Hercegovini…Za to vrijeme federalni premijer Nermin Nikšić govorio je kako je stanje uglavnom pod kontrolom i hvalio napore Civilne zaštite, nešto poput Milorada Dodika koji je govorio da je sve gotovo pa normalno, dok su istovremeno zatrpani građani u istočnom dijelu RS, u Kalinoviku, ili oni nešto zapadnije u Berkovićima, vapili za pomoć.
Gradovi u BiH, barem oni najveći nisu sredina poput Splita, gdje je snijeg rijetkost i stoga nije čudno da je izazvao opštu navalu na Hitnu pomoć, pa i pomalo komične polemike u javnosti, a koja su uvijek takve kad je u središtu nezaobilazni gradonačelnik i kontroverzni biznismen Željko Kerum.
Ovakva ekstremna situacija, kakvoj nismo dugi niz godina svjedočili, pokazala je slabosti nekih od poluga društva koje ionako slabo ili nikako funkcionišu. Na primjeru mraka u Istočnom Mostaru vidjeli smo koliko su bh. političari proizveli štete zbog nefunkionisanja Elektroprenosa BiH, koji godinama ne ulaže u obnovu elektrodistributivne mreže, kao što smo i vidjeli, i pored postojanja brojnih nivoa vlasti i raznoraznih institucija, nekoordinaciju te na kraju  sporu i nedakvatnu reakciju na nepogodu. Zbog svega sedam dana nakon padavina firme bivaju primorane da zatvaraju vrata i šalju radnike na prinudni odmor, dok je snabdijevanje energentima i osnovnim namirnicama otežano... Na vidjelo je izašla ranjivost elektroprivrednog sistema na primjeru Elektroprivrede HZ HB kojoj je Rudnap otkazao ugovor o isporuci struje, a koja je time praktično kolabirala jer proizvodi energiju samo iz hidroelektrana a koje je kao što znamo nezapamćena suša svela na minimum rada. Kolike štete ćemo zbog ovog haosa pretrpjeti vjerovatno će se nekad zbrojiti, ali već sada je izvjesno da nisu male te da će industrijska proizvodnja sigurno doživjeti pad koji neće biti moguće nadomjestiti.
I dok premijer Nikšić i ministar Trhulj ubjeđuju kako ne treba paničiti, kako će struje biti, prijetećom zvuči najava da će EP HZHB od ponedjeljka krenuti sa redukcijama struje velikim potrošačima. To je već katastrofičan scenario za Aluminij, jajačku Elektrobosnu i druge kompanije, koje umejsto lakiranja stanja traže ozbiljnu rekciju.
Koliko je vlast (ne)osjetljiva na elementarne nepogode poput ove koja nas je zadesila, najbolje govori podatak da je novac koji je namijenjen Civilnoj zaštiti “posudila” jer dakako potreban je druge “važnije” namjene, pa nakon svega javnost nije načisto da li postoji novac za predviđenu najmenu na raspolaganju.
Čini se da je bilo poprilične improvizacije, a da su nevolji na pravi način jedino znali odgovoriti građani i mediji.